Dišem

...

18.09.2017.

lilalo

Trebala bih  čitati o Hobbesovom Levijatanu ali ne mogu; draže su mi nekako Balaševe teške teme. Ovom ponedjeljku zaista teba malo magije koju bih najradije smjestila u šolju čaja od šipka ali nema šipka, a i nisam neki ljubitelj čaja. Večer mi miriše slatkim mirisom ruže i nešto bih uradila al' sam previše umorna za sve, pa se odajem standardnoj navici koja iziskuje najviše snage - razmišljam o svemu što mi prema duhovnoj sposobnosti supstancije zvane čovjek dođe pod misao.
Negdje u nekom dijelu sekunde javlja mi se jedna frapantna  misao, ali je zločesto kuliram, iako se zbog nje osjećam slobodno po prvi puta nakon dugo vremena. Sveta tišina noći u svetoj tami sobe, milijarde misli i nikakva potreba da iz njih izvučem zaključak.
I smješkam se mangupski. Nekad davno u pola devet ova misao me plašila, sada već ipak ne.
A da dotaknemo magiju?

18.09.2017.

O pravilima igre

" Kako dosad nisi naučila da sam ja momak kog svako može lagati, ali ga niko ne može slagati? I da glupa pravila ove igre u kojoj je tebi sve dozvoljeno poštujem jedino zbog toga što sam ih lično odredio." Đ.B.

Sjećaš se one neke priče u kojoj si rekao da želiš da imam nešto tvoje? Prezime je moglo da posluži sasvim uredno.

Ja se još uvijek kladim na sebe.



12.09.2017.

Jedna glupava priča o meni, ili o tebi...

Jednom si rekao:
-Šta voliš da ti poklanjaju?
-Ništa.

Drugi put si rekao:
-Hoćeš da ti kupim balon?
-Hoću.

Treći put si rekao:
- Marinab, ja tebe ništa ne razumijem šta govoriš. Znam riječi ali ih ne razumijem.
Tišina i polukrivi osmijeh.

Nije to baš neka tajna, samo je jedna blesava i glupava kvačica u vezi mene. Nije da ne volim da mi poklanjaju ništa, ali ne volim ništa konvencionalno i nisam oduševljena kada dobijem haljine, štikle, nakit... Zamaraju me te stvari.

Ono što bih  ja voljela dobiti je možda sasvim malo drugačije, i zbog toga ni ne volim poklone, jer se pomalo  razočaram svaki put kada otpakujem ono u čemu trebam pronaći valjda djelić sebe ogledan u očima onog koji poklanja.
Ja bih da mi neko pokloni kristaliće, satove čudnih oblika koji ne rade i pokazuju uvijek isto vrijeme, knjige iz antikvarnica poput Silogizama gorčine Emile Ciorana al' da mirišu na ustajalost i mem, naliv pera koja se umaču u tintu i sveske sa žutim papirom, plišane igračke sa rupom koju je neko smotano ušio, balone punjene heliumom, medaljone, i najviše od svega,  veliki crni cilindar šešir.

Još uvijek čekam nekoga ko će znati da vidi u meni ove stvari koje se na mojoj površini ne očituju. Zato ti nisam ni lagala kad si me pitao da li želim balon, jer je svaki dio mene želio taj balon, toliko da se treslo pola mog svemira u tom trenutku iako znam da je to bila samo slučajna rečenica koju si lupio bezveze.

Nema veze... ionako, vjerovatno ni sam nisi svjestan da si mi jednom sasvim slučajno poklonio najljepšu i najvrjedniju stvar koju  nosim sa sobom. Nisam baš ni ja bila svjesna da jesi, ali valjda neke stvari treba da pronađemo onda kad shvatimo njihovu poentu... ili tako nešto.



22.08.2017.

U potrazi za bundevama

Sjedim na svojoj najdražoj stolici  i pijem kafu. Nešto mi je fenomenalno ispala, odavno bolju napravila nisam. Il' mi je samo legla, ko će znat... uglavnom, sjedim uz otvoren prozor u šorcu, majici i obukla sam dugi topli kardigan... nešto mi hladno. Stiže mi moja jesen polako... sve mi nešto srce treperi na tu pomisao.
I kontam: Trebaš pakovati kofere, putuješ na more u subotu, al' onda opet kontam: Jebo to, sad će se još malo ajvar pravit. Uhhh ajvar!!!

15.08.2017.

Budi dobra, lijepo sanjaj


Stariji postovi

Dišem